Slanje apostolâ (Mt 10, 1–15; Lk 9, 1–6)
Evanđelje po Marku: 6,7-13
Dozva Isus dvanaestoricu te ih počne slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.
I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«
Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe, i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.
Da sam ja netko*
jedan od Dvanaestorice
i da imam vlast nad nečistim dusima,
na put ne bih nosio ništa
ni kruha,
ni torbe,
ni novca…
Osim štapa
za tjerati nepoželjnu gamad,
možda,
ne vidim baš razlog,
danas
kada imamo
elektrošokere…
Samo sandale
udobne dakako,
jedno odijelo…
i malo dobre volje
Pa ne baš malo…
Jer zadatak
iziskuje odgovornost
spremnost
znoj i suze
ako treba…
ostati ondje
dok ne odemo drugdje
Ako nas prime
dobro
ne može bolje
Inače
treba otresti noge
za svjedočanstvo njima
što nas ne poslušaše,
a mogli su
da su htjeli…
Čuli bi poziv na obraćenje,
izgonili bi zloduhe,
jednog ili dva
koliko već treba,
i ozdravljali nemoćnike…
I sve to
nas dva
ili dvoje…
Ta u društvu je ljepše
zar ne?
Da sam ja netko
rekoh,
ali nisam
avaj
obiteljski sam čovjek…
Možda imaš zadatak za mene
Isuse
Danas
kad je sve drugačije…
Što da radim?
Reci, slušam Te!