Izgubljeni i nađeni sin
Evanđelje po Luki: 15,1-3.11-32
Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:
»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.
Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’
Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.
A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«
Dva sina
Dva brata
Dva svijeta
posve različita…
I Otac
brižan
spreman učiniti sve
za svoju djecu
koju ljubi
bez pridržaja
jednako
isto
Ne može
zar ne,
Roditelj voljet više
jedno dijete naspram drugog?
Pa i kad ode
svojim putem
svojom voljom
daleko
od očiju i Srca
koje strepi
koje brine
kako mu je…
Mlađega za to baš briga
dok mu voda ne dođe do grla
dok ga stvarnost ne pritisne
do bola
do krika!
Hej, pa ja Oca imam!
Vratit ću se
nek’ me primi kao slugu
kad već nisam dijete
koje to zaslužuje!
Reći ću Mu: Oče…
I gle čuda!
Ganut
satrven od tuge
zamućenog vida
od suza
radosnica
Otac trči
hrli
baca se u zagrljaj
Njemu
bezvrijednom
crvu…
O veselja li
radosti
neopisive
Vrijeme slavlja dođe
nakon tuge
neprospavanih noći…
Mrtav bješe
a živ vraća se
Sin mi ovaj!
Izgubljen, a nađe se!
Za puknut od sreće!
Ne treba li dijelit radost
kad god se nađe netko
tko se vrati
a izgubljen bješe?
Mrtav, a oživje?!
Ne shvaća to svatko!
Tko se bratom ne osjeća
i sestrom
uzalud mu zborit,
ne pomažu riječi
najljepše:
Sve što imam – Tvoje je!
Oduvijek bilo…
Ali ti brata imaš
a ja Sina
živog!