Ukazanje Mariji Magdaleni (Mt 28, 9–10; Mk 16, 9–11)
Evanđelje po Ivanu: 20,11-18
Marija je stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.
Kaže joj Isus: »Ženo, što plačeš? Koga tražiš?« Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga ostavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« – što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«
Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.«
Plačeš
kad ti je teško
kad ti je na srcu kamen
a tijelo u grču…
Plačeš
jer trebaš utjehu
rame za plakanje
topli zagrljaj
Nekog
da ti vida rane
da podijeliš patnju
s Njim
ili Njom
nebitno
samo da bol mine…
A Marija je plakala
gorko
za Učiteljem
i Prijateljem
kojeg sada nema više
a voljela Ga je svim srcem
kako samo žena voli
kad osjeti bliskost
srodnu Dušu
s kojom dijelila je
prisnost
blizinu
bila mu do nogu
razumjela Ga
bolje od ikog…
O Marijo!
Evo me, tu sam!
Uz tebe
i svakog tko vjeruje
da živ sam!
Ne boj se!
Idi, javi mojoj braći
da uzlazim
Ocu svomu i Ocu vašemu,
Bogu svomu i Bogu vašemu!
Da, uzlazim!
U predjele ljudskog srca
gdje je duša
jedno s Bogom
gdje se Ljubav kuša
Tamo je to mjesto…
Nebo je
zar ne,
uvijek tu
na dohvat ruke…
Ako dobro pogledaš
naći ćeš me
kad god poželiš
zanimljivo Društvo
s kojim nema
dosade…