Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje:
»Ispunilo se vrijeme,
približilo se kraljevstvo Božje!
Obratite se i vjerujte evanđelju!«
Prva četiri učenika
I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.
Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima, i otiđu za njim.
Na glavi nemaš mitre
ni krune –
dobit ćeš je
tek kasnije,
na samom kraju,
i boljet će…
Nemaš države
ni državnog aparata,
ni vojske…
Uzimaš za ministre ribare,
neuke,
prostodušne –
koji ne znaju što ih čeka –
al’ slute da je stvar velika,
jer eto, neće više lovit ribe,
nego ljude;
pustolovina je to
koja se ne odbija…
Vrijeme se ispunilo,
došlo je,
događa se –
nezamislivo –
sjeme je bačeno,
Riječ je pala na plodno tlo
i sada raste, neprimjetno,
al’ izvjesno –
plod samo što nije…
Približilo se Kraljevstvo –
u kom Bog kraljuje
na sebi svojstven način,
kako samo On to zna –
kao Ribar koji lovi ljude,
na ješku od Ljubavi –
mreže su već krcate…
To je Evanđelje:
pretpostavka je samo
obraćeno srce,
uzorano tlo duše
i pinka vjere
da je moguće,
vratit’ se na Stazu,
koračati s Njime
ususret Proljeću –
koje nema kraja,
a počelo je tamo,
uz Galilejsko more…